U ovom članku ćemo ukratko razmotriti svojstva crnih rupa koje nastaju kao rezultat njihove kolosalne gravitacijske privlačnosti, te koliko bi se ta svojstva zanimljiva „mogla“ iskoristiti za rješavanje nekih svakodnevnih problema.
Dakle, crna rupa je područje u prostor-vremenu, čije je gravitaciono privlačenje toliko snažno da ga čak ni objekti koji se kreću brzinom svjetlosti, uključujući i kvante svjetlosti, ne mogu napustiti, tj. fotoni. Obično tako snažnu gravitacionu privlačnost stvaraju supermasivne neutronske zvijezde.
Upravo zato što ovi objekti privlače i "ne puštaju" čak ni svjetlost nazivaju se crnim rupama. Svjetlost ih uopće ne napušta, ne odbija se od njih i ni na koji način je ne emituju, svjetlost samo privlače i „usisavaju“. To znači da se takvi objekti ne mogu vidjeti. Mogu se razlikovati samo na pozadini nečeg blistavog, a u ovom slučaju izgledat će točno kao crna rupa.
Očigledno je i da objekti koji su relativno udaljeni od crne rupe nisu privučeni toliko snažno da bi bili apsorbovani. Uključujući i svjetlost koja leti na određenoj udaljenosti od crne rupe, samo mijenja svoj smjer, ali i dalje nije njome "usisana".
Dakle, postoje dva područja prostora u odnosu na svaku crnu rupu:
oblast u kojoj svetlost može da proleti pored crne rupe (ovo je skoro ceo prostor);
i malo područje po kosmičkim standardima pored crne rupe, unutar koje će svjetlost biti apsorbirana od strane crne rupe i nikada neće moći izletjeti.
Pošto postoje dva takva međusobno isključiva područja, onda postoji granica između njih (naziva se horizont događaja). Svjetlost uhvaćena na ovoj granici i kreće se u pravom smjeru može otići u orbitu oko crne rupe. Odnosno, neće biti "usisan" od strane crne rupe, a ipak više neće moći da se udalji od nje, već će zauvek kružiti oko crne rupe. Ovo će biti granično stanje između "proleti" i "biti apsorbovan".